Život je neprocjenjiv dar
Moje ime je Marijana Sabolić, supruga sam i majka dva prekrasna sina. Radim kao primalja već 23 godine u Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj 13. Volim taj posao i da se ponovno rodim, mislim da bih odabrala isto zanimanje, koje je zapravo poziv. Da bi čovjek radio taj posao, mora ga voljeti, jer je jako odgovoran, zahtjevan i vrlo često težak i iscrpljujuć. Uključuje smjene po 12 sati, noćne, vikende, praznike… No biti pomoć i podrška trudnicama, rodiljama, majkama u njihovim najvažnijim i najosjetljivijim trenucima života od neprocjenjive je vrijednosti za svakog, a za primalju posebno zadovoljstvo i čast. Nema veće sreće od zvuka krepkog plača zdravog novorođenčeta! Osmijeh na orošenom znojnom licu i riječi zahvale sretne majke najveća su nagrada svakoj primalji. Svi su sretni, ponajviše roditelji, ali i mi primalje i liječnici. Međutim, naš posao vrlo često ima i drugu stranu medalje – strah, neizvjesnost, stres zbog odgovornosti koju osjećamo prema svakoj majci i djetetu, bilo da se radi o tek začetom djetetu ili o već poodmakloj, visokoj trudnoći.
Kod nas u Petrovoj postoje tri odjela gdje se liječe i njeguju trudnice, koje leže i čuvaju trudnoću. Iz manjih bolnica, iz cijele Hrvatske, premještaju trudnice kod nas radi boljeg nadzora i dovršenja trudnoće zbog bolje neonatološke skrbi. Tu su poznati palići u inkubatorima za koje se brinu sestre i liječnici neonatolozi. Nažalost, ne završe sve trudnoće sretno. Meni je osobno najteži dio posla suočavanje sa spontanim pobačajima, prijevremenim porodima, smrću djeteta u utrobi majke u visokom stupnju trudnoće… Tada te trudnice posebno trebaju našu podršku, skrb i pažnju, što psihološku, što duhovnu.
No da prijeđemo na moj život i svjedočanstvo. Prije tri godine dogodila se prekretnica u mom privatnom i duhovnom životu. Mislila sam da mi sve dobro ide, da se penjem po ljestvici uspjeha u tvrtki Oriflame, došla sam do statusa senior managera, jer sam puno radila i izvan Petrove. Mislila sam da ću tako steći financijsku sigurnost. Moj je stariji sin bio u punom jeku puberteta i upao je u tešku depresiju pa nije više mogao polaziti školu. Prolazili smo svi kao obitelj teško razdoblje. Bilo je to vrijeme velike borbe i kušnje za sve nas. Bio mi je upitan i brak. Imala sam osjećaj da se sve urušava. Osim kod psihijatra, za sina sam tražila pomoć i savjet na sve strane. Tako sam došla i do svećenika i časne sestre u mojoj Župi Uzvišenja svetoga Križa u Sigetu. Dugo smo razgovarale o svemu, gdje radim, što radim… Pitala me sudjelujem li kod pobačaja. Sve sam joj rekla po istini.
Rekla sam DA, ali samo kod induciranih pobačaja odobrenih od etičkog povjerenstva, kad se radi o malformacijama ili teškim bolestima djeteta, ili dijete ostane bez plodne vode. Rekla je: »Drago dijete, ali ti svejedno sudjeluješ u tome teškom grijehu i sve dok se ne ispovijediš i dok ne prestaneš s time, patit ćeš TI i tvoja obitelj, jer živite u teškom grijehu! Imaš pravo na PRIZIV SAVJESTI!?« Tada sam ostala u šoku, prestrašena! Nitko mi to još nije rekao! U školi smo učili o pobačaju, gledali na praksi… Uvijek mi je bilo teško slušati o tome, na praksi nisam mogla izdržati gledati taj prizor… Strašno, izašla sam van ambulante. Prvi put sam kao srednjoškolka vidjela u zagrebačkoj katedrali sličice s motivom za prestanak pobačaja i slikom raskomadanog tijela fetusa. To mi je bilo dovoljno. Tad sam prvi put shvatila da je to teško zlo! Ali nitko mi nikada nije ponudio mogućnost izbora na poslu. Kao mlada primalja morala sam raditi što su mi rekli. Davala sam injekcije za poticanje trudova, tj. poticanje pobačaja. To mi je bilo grozno! Prestala sam razmišljati o tome. Opravdavala sam savjest time da moram, da je to dio posla. Ta mi je časna sestra otvorila oči, osvijestila me. Odlučila sam se odmah ispovjediti. Nakon mučne ispovijedi, po prvi sam put osjetila olakšanje u duši! Plakala sam od sreće! Tada sam donijela još jednu odlučnu odluku – da taj posao više neću raditi, da neću više sudjelovati u pobačajima. Jako sam se bojala kako će reagirati šefica i kolege, jer na početku moga zaposlenja bila je primalja koja nije htjela to raditi pa su je jako ismijavali, podcjenjivali. Ona je meni bila uzor, ali nikada do tada nisam imala hrabrosti biti kao ona. Tada, svjesna svega, nije bilo druge nego skupiti hrabrost i reći NE POBAČAJU, pa bilo to i zbog medicinske indikacije, ali to je isto ŽIVOT od Boga darovan!
Došao je i taj dan! Molila sam nekoliko dana za to. Sazvala sam svoje kolegice i šeficu i rekla im sve. Otvorila sam dušu i rekla kako ne mogu više raditi taj dio posla. Ako treba, neka me premjeste na drugi odjel, ali da ja to više ne mogu.
Nastala je tišina i napetost se mogla rezati nožem. Šefica je tada rekla: »Da, imaš pravo na priziv savjesti. Ima nas ovdje više i nekima to nije problem. Mi smo tim!« Osjetila sam da je na mojoj strani, zagrlila sam je i zaplakala od sreće. Tada sam se nakon dugog vremena osjetila slobodnom, bez okova grijeha koji su me vukli sve dublje u očaj! Neke kolegice su prišle i čestitale mi, a većina je samo šutjela. Sigurna sam da sam tada zagrebala i njihovu savjest.
To potvrđuje slijed pozitivnih događaja koji su se nakon toga pokrenuli. Glavna sestra rađaonice usprotivila se zabrani šefici perinatologije da se indiciraju pobačaji u rađaonici. I to se stvarno prestalo raditi u rađaonici. Nažalost, još se provode po odjelima, ali u rađaonici ne. I to je velika pozitivna promjena za sve. Mnogo se više razgovara o problemu pobačaja. I ja sam se ohrabrila i razgovarala s pojedinim doktorima o tome, pokušavajući ih uvjeriti da to ne čine, potaknuti ih da više razgovaraju s trudnicama i da im objasne sve negativne strane pobačaja i komplikacije koje se mogu dogoditi!
U međuvremenu sam bila na hodočašću u Sveticama kod patera Marka Gligorica na »Saboru za nerođene« koji me posebno potaknuo na borbu za nerođene i blagoslov u tome. A onda sam bila i u Lourdesu, u koji me pozvala Gospa preko s. Slavice Janković, koja je tada bila predsjednica Hrvatskog katoličkog društva medicinskih sestara i tehničara (HKDMST) ogranka Zagreb, a ujedno i šefica Zavoda za perinatologiju, svih odjela patologije trudnoće. Čuvši moje svjedočanstvo, odlučila me pozvati u Društvo, što sam odmah prihvatila. Drago mi je zbog te odluke jer sam preko Društva saznala za udrugu »Hrvatska za Život« i za inicijativu »40 dana za život«. Prateći njihove aktivnosti, dali su mi još više vjetra u leđa da se zajedno s Društvom borim protiv pobačaja i da radim na osvješćivanju drugih vezano za taj problem.
Kako sam se uključila u Društvo, imala sam još više obaveza, pa sam morala donijeti još jednu odluku: rad u Oriflameu za novac ili u HKDMST-u za duhovni boj i blagoslov? Odluka je, naravno, pala na duhovnu stranu. Nije sve u novcu. Isus je rekao: »Tražite najprije kraljevstvo nebesko, a sve ostalo bit će vam nadodano.« I tako sam krenula, HKDMST usko surađuje s Hrvatskim katoličkim liječničkim društvom. Tu su mi se otvorili novi vidici. Sudjelujemo zajedno u mnogim aktivnostima i promicanju vjere. Kažu mi da je mojim dolaskom Društvo živnulo! U Društvo su se uključile mnoge nove kvalitetne osobe i kolegice sa svojim spisateljskim sposobnostima. Kažu da sam svojim trudom i radom ponovno povezala sve ogranke HKDMST-a, a odabrali su me i za tajnicu.
Svi se borimo za isto – promicanje čudorednog rada i duhovnosti u sestrinstvu, buđenje savjesti. Još se nekoliko kolegica u Klinici pozvalo na priziv savjesti i više ne sudjeluju u pobačajima, već rade i trude se osvijestiti druge, liječnike, osoblje, trudnice, razgovorom, svojim primjerom, dijeleći posjetnice udruge »Hrvatska za Život«. Bog zna koliko smo uspješni. Molimo zajedno pred bolnicama kad traje kampanja bdijenja, bodrimo, hrabrimo trudnice i njihove članove obitelji, njegujemo život od samog začeća. A kada dođe do spontanog pobačaja, ja osobno, a i neke moje kolegice, krstimo tu dječicu blagoslovljenom vodom. Spašavamo što se spasiti može.
Mislim da smo svi postali osjećajniji i osjetljiviji za nerođene. Tješimo i plačemo zajedno sa žalosnim roditeljima kojima umre dijete u utrobi. A kad neka žena odluči namjerno učiniti prekid trudnoće, razgovaramo s njom da odustane, molimo se za nju ili za njezino pokajanje. Savjetujemo one koji koriste kontracepcijska sredstva da prestanu s time jer su to abortivna sredstva – ne sprečavaju nastanak trudnoće, već je uništavaju! Mnoge žene to ne znaju, misle da ih to štiti od trudnoće. Mislim da bi se trebalo puno više poraditi na edukaciji mladih u školama, da bi im se trebali prikazati filmovi o čudesnom trenutku nastanka i razvoju života, ali i o strahotama pobačaja. Treba ih naučiti kako se odgovorno nositi sa spolnošću, kako pratiti svoje tijelo i kako ispravno planirati trudnoću. Mnogi bi se ginekolozi trebali više truditi oko objašnjavanja koje su loše strane kontracepcije i prekida trudnoće, jer svaki je život svet, svaki život nosi ogroman potencijal u sebi – znan samo Bogu. Nerođeni ljudski život nije samo nakupina stanica. Život smo ti i ja, svi smo mi bili nekad »samo« određena jajna stanica, ali zahvaljujući našoj majci koja je rekla DA, postali smo to što jesmo! Hvala svakoj ženi i muškarcu koji hrabro kažu DA! Život je neprocjenjiv dar!
Moj sin Eugen više nije u depresiji i danas je pun života i elana. Moj Mario je divno i dobro dijete. Supruga volim svakim danom sve više. Otvoreni smo životu i uživamo u njemu. Minus na tekućem računu neprimjetno se pretvorio u plus. Ima novaca i za donacije i za sve naše potrebe i bez Oriflamea! Volim tu i tamo ponuditi nekoj kolegici dobru maskaru i ruž, ali sve to dođe spontano, kako Bog želi. Sada vidim da malim, ali sigurnim koracima idem u pravom smjeru, Božjim putovima, Božjim vodstvom. Bogu hvala na križu i obraćenju koje je uslijedilo te na plodovima i milostima koje primam! Sve ovo što sam vam ispričala nije rečeno kako bih se hvalila, nego posvjedočila što sve Bog čini u našim životima kad Mu dopustimo da nas vodi.
Marijana Sabolić, primalja
Izvor: časopis POHOD 4
Napravi prvi korak
Mi smo građanska inicijativa Hrvatska za život i svima koji se nalaze u sličnoj situaciji pružamo:
financijsku pomoć za osnovne životne troškove
plaćanje najma i mjesečnih režija
materijalnu pomoć (hrana, odjeća, pelene, oprema za bebu)
privremeni smještaj ako nemaš gdje boraviti
razgovor i podršku psihologa
osobu koja će biti uz tebe i pomoći ti u svakom koraku
I ti možeš dobiti podršku, razumijevanje i konkretnu pomoć u svojoj situaciji.
Ne moraš imati sve odgovore danas. Dovoljno je da se javiš i podijeliš ono što osjećaš.
📞 Dijana: +385 91 7241 044
Tvoj poziv je diskretan, povjerljiv i bez ikakvih obveza.
S druge strane je osoba koja će te saslušati – bez osuđivanja.
Nisi sama. Tu smo za tebe.
