Pobačaj i rana koja ostaje
Svjedoci smo da je predmet spoticanja u mnogim znanstvenim radovima, na tribinama, portalima, kao i u društvu – pobačaj. Rezultati istraživanja o posljedicama pobačaja baš su, kao i klima u društvu, izrazito podijeljeni, krajnje suprotstavljeni, interpretirani u skladu s moralnim vrijednostima i političkim stavovima istraživača. Zbog toga, ali i zbog ograničenosti istraživačkih metoda, nije moguća generalizacija dobivenih rezultata na širu populaciju ili donošenje snažnih zaključaka o ovoj temi.
Američko udruženje psihologa izvještava da pobačaj ne uzrokuje poteškoće u psihičkom zdravlju žena koje su abortirale. Ipak, spominju da se u 17 % slučajeva javljaju negativne emocije, krivnja i sram. Suprotno takvim nalazima postoje studije koje rezultate interpretiraju sasvim drugačije: 44 % žena pati od psihičkih poremećaja, 36 % ima poremećaje sa snom, 31 % žali zbog odluke o pobačaju, a kod njih 11 % propisano je psihološko liječenje. Neovisno o rezultatima istraživanja, činjenica je da se brojni psiholozi, psihoterapeuti, svećenici, psihijatri i liječnici nerijetko susreću sa ženama koje pate zbog učinjenog pobačaja.
Iako su termin »postabortivni sindrom«, skraćeno PAS, prvi put upotrijebili Anne Speckhard i Vincent Rue 1992. godine, ne nalazimo ga kao dijagnozu u psihijatrijskom priručniku za dijagnostičku statistiku DSM-5 kao skup uvijek istih povezanih simptoma koji se pojavljuju kod bilo koje osobe koja je učinila pobačaj, niti se u psihološkoj literaturi može naći termin kao takav, jer žene koje pate zbog pobačaja kreiraju razne simptome koji ukazuju na psihijatrijske poremećaje. One nerijetko dobivaju neku psihijatrijsku dijagnozu, uzimaju terapiju, odlaze na liječenje, a ni one same ni stručnjaci ne povezuju te simptome s izborom koji su napravile te je teško utvrditi da su se simptomi pojavili kao posljedica odluke o pobačaju.
Brojni su simptomi PAS-a koje sam često susretala kod svojih klijentica: ponavljajuća nametljiva i uznemirujuća sjećanja na traumatski događaj koja se pojavljuju bez kontrole, sjećanje na postupak pobačaja, osoblje bolnice, bolnički krevet na kojem su ležale, injekcije, kao i osobe koje su ih pratile; ponavljajući i uznemirujući snovi u kojima je afekt ili sadržaj sna povezan s traumatskim događajem, sjećanje na medicinsku sestru koja je dala pilulu i posudu u koju mora izbaciti plod, kostur bebe; prisutna tjeskoba ili anksioznost koja se očituje kao psihičko stanje napetosti i nemira te psihosomatska reakcija, vrtoglavica, lupanje srca, želučane smetnje, glavobolje itd.; nastojanje da se izbjegavaju podražaji koji su povezani s pobačajem te često udaljavanje od ljudi koje percipiraju kao one koji su doprinijeli takvoj odluci; česte negativne promjene kognicije i raspoloženja – ustrajanje u stanju negativnih emocija, npr. strah, ljutnja, sram, krivnja; trajni osjećaj odvojenosti i otuđenosti od drugih; trajna nemogućnost doživljavanja pozitivnih emocija, kao da se kod žene sve ugasilo, kao da je ona umrla, a ne samo dijete; hladnoća i ravnodušnost kod većine stvari. Istraživanja pokazuju da odnosi pucaju, brakovi se raspadaju, a često se gubi i spolni nagon. Javljaju se i nesanica i gubitak apetita ili povećani apetit. Neke od žena posebnu patnju doživljavaju oko godišnjice pobačaja ili oko datuma kada se pobačeno dijete trebalo roditi.
U Sigurnoj kući, u koju dolaze žene žrtve obiteljskog nasilja, nailazila sam na žene koje su patile zbog različitih psihičkih smetnji. Navodile bi svoje dijagnoze poput bipolarnog poremećaja, psihoze, anksiozno-depresivnog poremećaja. Žene su govorile o različitim simptomima, suicidalnim mislima, nesanici, anksioznosti, redovito bi bile pod nadzorom psihijatra i uzimale bi terapiju. Jedna od njih bila je dugo hospitalizirana u psihijatrijskoj ustanovi. Prema liječničkim nalazima i tretmanima na koje je upućivana, nije bilo spomena o pobačaju niti povezivanja njezina psihičkog stanja s tom odlukom. Postupno se otvorila i počela govoriti o pobačaju te se vrlo jasno moglo zaključiti da su njezine poteškoće posljedica izbora koji su ona i mladić napravili smatrajući da se neće moći nositi s djetetom koje je imalo, prema prenatalnim testovima, veliku vjerojatnost za Downov sindrom, a koje su pobacili u petom mjesecu trudnoće. Ona je uvijek pobačaj doživljavala kao logičan izbor, ali je isticala i silnu ljutnju na Boga »koji je uzeo dijete«, liječnike koji su to dijagnosticirali, savjetovali pobačaj, kao i obitelj koja ju je na to poticala.
U Sigurnoj kući upoznala sam i korisnicu koja je sa suprugom pobacila svoje peto dijete. Uvijek je navodila racionalno objašnjenje za pobačaj: rat, mužev alkoholizam, ona je kao medicinska sestra skrbila o cijeloj obitelji, i kao da joj je to bilo sve posloženo i prihvatljivo. Sve dok ne bi bila u frustraciji zbog banalne svađe u Sigurnoj kući ili sukoba sa svojom djecom. Tada bi redovito imala ispade bijesa, vikala bi na svakoga tko bi joj se našao na putu. Imala je dijagnozu psihoze i uzimala je više od deset godina farmakoterapiju. Isticala je svoju vjeru i često je spominjala da sa svećenicima priča o pobačaju i ispovijedala je taj grijeh, ali sebi nikako nije mogla oprostiti.
Te su žene bile u lošem stanju, osobito kad bi u Sigurnu kuću došle trudnice ili žene s malom djecom. One bi izražavale netrpeljivost, imale su ispade bijesa izražene kroz verbalnu ili fizičku agresiju prema drugim ljudima ili stvarima, ili bi se povlačile u sebe. Kod njih je bila prisutna silna patnja, tuga, krivnja… Primjećivala sam da te žene u svojoj sadašnjosti ne pronalaze način da budu sretne i ispunjene zbog činjenice da su učinile pobačaj. Ovi primjeri jasno pokazuju kako žene koje pate dobivaju neku psihijatrijsku dijagnozu, a ne dijagnozu PAS-a, iako kod njih dominiraju simptomi PAS-a.
Postoje brojna svjedočanstva žena da, unatoč prividu normalnog funkcioniranja u životu, i dvadeset godina nakon odluke o pobačaju ne spavaju, osjećaju krivnju, tugu i duboku bol, osjećaju silnu zabrinutost za djecu koju su kasnije rodile, a poteškoće se vežu i za živu djecu. Imaju problema s konzumiranjem alkohola ili droga da bi na taj način izašle na kraj s bolnim sjećanjima na pobačaj. Kako bi smanjile svoju bol, žene se često nastoje iskupiti nekim dobrim djelima zbog učinjenog pobačaja. Pomažu financijski pro-life inicijativama, mole ispred bolnica, trude se nakon pobačaja roditi dijete ili postati istaknute pro-life aktivistice. U istraživanjima provedenim među ženama koje su doživjele komplikacije nakon pobačaja zabilježeno je da preko 90 % ispitanica kaže da prethodno nisu dobile dovoljno informacija kako bi na temelju njih donijele odluku. Preko 80 % njih kaže da vrlo vjerojatno ne bi pobacile da su na vrijeme znale potencijalne posljedice.
Neovisno o postojanju dijagnoze, neovisno o dominantnom uvjerenju u javnosti, takve žene traže i trebaju odgovarajuću skrb. U radu s njima cilj psihologa i psihoterapije jest pomoći im da, unatoč svom izboru o pobačaju, uspiju pronaći način za zadovoljavajući život i psihičke potrebe te pronaći radost, smisao i svrhu u životu. Mentalno zdravlje žene obuhvaća njezine odnose, procese u njoj samoj, načine na koje ona dolazi do sebe i svojih izbora. Stručnjaci za mentalno zdravlje moraju biti bolje osposobljeni za pomoć ženama koje se bore sa suočavanjem s neželjenom trudnoćom, kao i posljedicama pobačaja, kako rizici i dugoročne nuspojave pobačaja ne bi ostali skriveni i prigušeni, što često biva slučaj. Samo psiholog ili psihijatar ne može pomoći ženama koje su pobacile svoje dijete te osjećaju bol i rane zbog takve odluke. Iskustvo pokazuje da ženama vjernicama jedino može pomoći vjera u Božje oproštenje i ljubav.
Milost je što se u Hrvatskoj provodi program »Oprostom oslobođene«, namijenjen ženama koje su prošle iskustvo namjernoga ili spontanoga pobačaja. Ranjene se žene kroz proučavanje biblijskih tekstova susreću sa svojim iskustvom pobačaja, spontanog ili namjernog, stanjima i emocijama koje se javljaju odmah ili poslije dugog vremena, poricanje, olakšanje, strah, ljutnja, depresija, paralelno se upoznavaju s velikom Božjom ljubavlju i milosrđem. Nakon sakramenta pomirenja, a i bolesničkog pomazanja, darivanja imena svome djetetu, žene koje su prošle kroz program svjedoče o velikim promjenama koje su doživjele, miru koji je ušao u njihovo srce i radosti koju su ponovno pronašle, zahvaljujući pomirenju s Bogom, svojim djetetom, osobama koje su na razne načine sudjelovale u odluci o pobačaju i u konačnici pomirenju sa samom sobom i oprostu sebi. Nastoji se posvijestiti da je, neovisno o životnoj situaciji koju je proživjela, ona vrijedna, dostojanstvena, ljubljena i voljena. Ženina rana postupno zacjeljuje, a ožiljak postaje manje bolan.
Važno je da svatko od nas bude svjestan da je Božji zakon zapisan u svakome ljudskom srcu i da kršenje toga zakona u ljudima stvara nemir i frustracije koje bole. Bole žene, ali bole i muškarce – očeve te pobačene djece, koje također možemo susresti u savjetovalištima i u ispovjedaonicama s gotovo istim simptomima kao žene koje su učinile pobačaj: krivnja, tuga, nesanica… Ne uspijevaju održavati odnos s partnericom, odnosi s ostalim važnim ljudima su narušeni. Jasno je da je i njima potrebna psihološka i duhovna pomoć i zato je dragocjeno što se u Hrvatskoj započeo provoditi i program za muškarce.
Svi ljudi imaju genetski urođenu psihičku potrebu za slobodom, svi se žele osjećati slobodni u odlučivanju, a glavna premisa i u suvremenoj psihologiji, kao i u Svetome pismu, jest da način na koji zadovoljavamo svoju potrebu za slobodom ne ugrožava tuđu potrebu za slobodom. Potrebno je da žena osvijesti kako je pozvana na slobodu koja vodi prema miru, ispunjenju i odnosima u kojima će se osjećati dragocjeno, vrijedno i voljeno. Slobodna od kontraceptivnog stila života i slobodna od života s vrlo malo prave ljubavi i ispunjenja. Žene i muškarci zaslužuju mnogo više od prava na pobačaj. Žene i muškarci zaslužuju informacije koje će ih osvijestiti da su oni ti koji mogu učiniti od svoga života remek-djelo, na što nas poziva sv. Ivan Pavao II. To je izbor koji želimo za ženu i muškarca.
Jelena Burazin, prof. psiholog i psihoterapeut
Izvor: časopis POHOD 5
Napravi prvi korak
Mi smo građanska inicijativa Hrvatska za život i svima koji se nalaze u sličnoj situaciji pružamo:
financijsku pomoć za osnovne životne troškove
plaćanje najma i mjesečnih režija
materijalnu pomoć (hrana, odjeća, pelene, oprema za bebu)
privremeni smještaj ako nemaš gdje boraviti
razgovor i podršku psihologa
osobu koja će biti uz tebe i pomoći ti u svakom koraku
I ti možeš dobiti podršku, razumijevanje i konkretnu pomoć u svojoj situaciji.
Ne moraš imati sve odgovore danas. Dovoljno je da se javiš i podijeliš ono što osjećaš.
📞 Dijana: +385 91 7241 044
Tvoj poziv je diskretan, povjerljiv i bez ikakvih obveza.
S druge strane je osoba koja će te saslušati – bez osuđivanja.
Nisi sama. Tu smo za tebe.
